Posjetite

Udruga Zamisli je korisnica institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge




Za sadržaj objavljen na ovim stranicama je isključivo odgovorna Udruga Zamisli i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.


logo poywq

logo logbook

Tražilica

Obilježavanje 5. svibnja - Nacionalnog dana osoba sa cerebralnom paralizom

Društvo osoba sa cerebralnom i dječjom paralizom Zagreb i Hrvatski Savez udruga cerebralne i dječje paralize organizirali su tribinu s temom: „Mogućnosti djece s motoričkim teškoćama u obrazovnom sustavu“. Tribina je održana povodom 5. svibnja – Nacionalnog dana osoba s cerebralnom paralizom, koji se na prijedlog prim. dr. sc. Miroslav Pospiša, predsjednika HSUCDP i uz podršku predsjednika RH, Stjepana Mesića na prigodan način obilježava od 2001. godine Ovogodišnja tribina održana je u Zagrebu, na Kaptolu 27, u sklopu projekta „Senzibilizacija javnosti o osobama s invaliditetom“, uz podršku Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, te u suradnji s „Udrugom roditelja djece s posebnim potrebama PUŽ“. Pozdravne riječi je uputila gđa. Zvijezdana Delić ispred Društva osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Zagreb. Uvodnu riječ imao je predsjednik HSUCDP prim. dr. sc. Miroslav Pospiš te nas uveo u program rada. Prim. dr. sc. Miroslav Pospiš imao je kratko izlaganje o razvoju djeteta s motoričkim poremećajima te o pristupu inkluzije. Kako je naglasio, vrlo je važno krenuti što ranije s habilitacijom djeteta jer je to period intenzivnog razvijanja stanica u mozgu. Što se djetetu ranije pristupi na ispravan način, to je dugoročno moguće postići i bolje rezultate. Često su roditelji obuzeti s činjenicom da im dijete u prvoj poziciji usvoji hod a stvari kao što su samopouzdanje i komunikacija stavljaju u drugi plan. U današnje vrijeme mijenja se pristup prioriteta provođenja habilitacije, pa se na prvom mjestu, po navodima Prim. Pospiša nameću: komunikacija, mobilnost, uspostavljenje neovisnog življenja, podizanje razine svijesti i znanja roditelja, pa tek onda hod. Smatram iznimno važnim da dijete bude uključeno u inkluziju, to jest školovanje u mjestu stanovanja, jer se na taj način kod djeteta stvara osjećaj samopouzdanja i prihvaćenosti kako od strane obitelji tako i od okoline u kojoj živi. Dr. Pospiš je naglasio važnost razvijanja svijesti kod djece od ranog djetinstva o potrebi prihvaćanja različitost. Također, kroz aktivnosti redovnog obrazovnog sustava, potrebno je na primjeren način pristupit dijetetu s cerebralnom paralizom. Moderatori su izlagali o mogućnostima djece s teškoćama u obrazovnom sustavu, te o promjeni i dopuni zakona u obrazovanju djece s teškoćama u razvoju. Bilo je pozitivnih primjera kako djeca u redovnim školama uspješno pohađaju nastavu zahvaljujući podršci projekta „osobni asistent - pomoćnik u nastavi”. U drugom dijelu tribine prezentiran je Primjer uspješne integracije djeteta s motoričkim teškoćama prikazno, tijekom kojeg je opisano kako dijete za vrijeme tjelesnog odgoja provodi habilitaciju te se osjeća zadovoljno i sretno jer je okružen svojim vršnjacima. Nažalost, još uvijek u svim školama u Republici Hrvatskoj ne postoji jednako razumjevanje za djecu s poteškoćama u razvoju, pogotovo za djecu s cerebralnom paralizom. Učitelji i nastavnici često puta ne znaju kako ocjeniti dijete, u koju ljestvicu ga smjestiti na skali od 1 do 5, te koliko dijete može pratiti nastavu s obzirom na njegovo fizičko držanje. Struka je suglasna vezano uz inkluziju, ali ne podržava taj stav bezuvjetno. Uvriježeno je mišljenje da ako se kod djeteta radi o višestrukom oštećenju, ono neće moći u potpunosti pratiti program nastave, za što iz osobnog iskustva mogu potvrditi da nije točno. U ovom djelu zakonodavstvo obrazovnog sustava daje svojim djelatnicima pravo da na osnovu osobne procjene i slobode odluče da li se dijete može upisati u redovnu školu u mjestu gdje živi ili ne. Danas se učenje i podučavanje djece s cerebralnom paralizom može u velikoj mjeri olakšati uz pomoć korištenja raznih sredstava suvremene računalne tehnologije. Pomoću računala se može učiti slovarica, usvajanje brojeva, izvedba računskih radnji, te crtanje pomoću miša. Radna terapija prijeko je potrebna u integraciji djece s motoričkim teškoćama u obrazvnom sustavu. Radni terapeut može puno pridonijeti u poboljšanju i kvaliteti rada i uspjeha djeteta s teškoćama u razvoju. Centar “Goljak” pruža različite programe podrške djeci s motoričkim teškočama a također u dogovoru sa školskim stručnim timom i roditeljima obavljaju i savjetovališne aktivnosti. Veoma me se dojmila promocija slikovnice, koja je zapravo učenički rad djevojčice koja u razredu ima prijateljicu u invalidskim kolicima i na prekrasan dječji način oslikala je prihvaćenost djevojčice s invaliditetom. Učiteljica je u nekoliko riječi opisala kako je upravo dijete s teškoćom u razvoju utjecalo na razrednu skupinu i unijelo osijećaj topline, radosti, međusobne tolerancije te poštovanja. Kad se hoće, sve se može. Uglavnom su tijekom tribine iznesena različita iskustva i primjeri projekta asistenta (pomoćnika) u nastavi, koji se provodi po osnovnim školama Grada Zagreba. Sudionici su upoznati s postojećim odgojno – obrazovnim sustavom, s jasnom naznakom da djeca s teškoćama u razvoju trebaju ostati i školovati se u svojoj lokalnoj sredini. Mišljenja sam da je tema tribine izuzetno korisna i važna, kao i to da na tom području ima još dosta prostora za diskusiju a doneseni zaključci još su uvijek nedorečeni. Moj komentar vezano uz još uvijek nedovoljno razumljivu temu: Inkluzija, da ili ne? Da, naravno da da, ali ne i bezuvjetno. Osnovni princip kojeg se treba držati prilikom odlučuivanja i donošenja konačne odluke o inkluziji u svakom slučaju trebao bi biti: „dobrobit djeteta”. Ovdje se ja pitam: U čemu bi bila dobrobit djeteta koje odrasta u maloj sredini u kojoj nema obrazovnih ustanova namijenjenih djeci s teškoćama u razvoju a za koje se smatra da ne može pohađati ustanove redovnog školskog obrazovanja? U tome da dijete bude smješteno u specijalnu ustanovu van mjesta stanovanja, izdvojeno iz svoje obitelji i svakodnevnog života svoje lokalne sredine. Na taj način dijete s vremenom postaje stranac u vlastitoj obitelji, u svom susjedstvu te postepeno gubi sve kontakte s okolinom u kojoj je odrastalo. Tko pita takvo dijete što ono želi i što je najbolje za njegov emotivni razvoj. Bojim se da će po ovom zakonu 60% djece opet završiti u specijalnim ustanovama. A da dijete sa specifičnim teškoćama u razvoju može pohađati školu u lokalnoj sredini, mogu potvrditi i iz vlastitog iskustva, što je bilo prije 22 godine, u vrijeme kada nisu postojali asistenti u nastavi, niti računalna tehnologija. I u to vrijeme bio je prisutan problem oko upisa u školu, kao što je to situacija i dan danas. Zahvaljujući mojoj učiteljici koja me prihvatila kao i svako drugo dijete te mojim roditeljima, posebno majci koji su mi u svakom momentu davali punu podršku, uspjela sam uspješno završiti u redovnoj školi u Ivanić-Gradu četiri razreda, no na žalost zbog nerazumjevanja direktora škole i pojedinih prosvjetnih djelatnika od polovice petog razreda morala sam otići u Centar Goljak. Smatram da u specijalnoj ustanovi ne bi postigla toliko koliko sam uspjela pohađajući redovnu školu pa makar i ova četiri razreda. Kao i uvijek kada se nešto događa i obilježava, a tiče se osoba s cerebralnom paralizom i općenito osoba s invaliditetom, takve stvari nisu dovoljno ili nisu uopće medijski popraćene. Žalosno je da ta tema ne zanima javnost u dovoljnoj mjeri, a govori se o ljudskim pravima i kvalitetnijem življenju osoba s invaliditetom.