Posjetite

Udruga Zamisli je korisnica institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge




Za sadržaj objavljen na ovim stranicama je isključivo odgovorna Udruga Zamisli i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.


logo poywq

logo logbook

Tražilica

Od AE do tolerAncijE

Tolerancija, zaista na prvu jedna prilično jednostavna riječ. Vjerojatno se prvi puta spomene na uvodnom sastanku prvašica i njihovih roditelja u osnovnoj školi.

Tada novopečeni školarci još ne znaju što to znači i samo s veseljem čekaju da se smjeste u učionice gdje njihova pustolovima može započeti. Najvjerojatnije će se po prvi puta upoznati sa značenjem te riječi na satu razrednog odgoja, vjeronauka ili kroz posjet školskog psihologa ili pedagoga. No, već sam glagol tolerirati, malo je teže za izgovoriti, pogotovo nekome s govornom manom ili nemogućnošću izgovaranja slova r. Zapravo, ako bolje razmislimo, svima nama taj glagol zna stvarati poteškoće. Koliko god bili svjesni kako je tolerantnost neophodna za funkcioniranje društva toliko ponekad nismo sigurni kako se ponašati u određenim situacijama. Prvi put sam se s netolerancijom susrela u osnovnoj školi. Moje splitsko narječje koje se naziralo u govoru nailazilo je na popriličan otpor u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi. „Pa ti si svemirac!“, „Koji jezik vi to tamo pričate?“, „Kakve su ti to sad pak riječi? Čuj, špigete!“. Ovo su neke od izjava i pitanja s kojima sam se svakodnevno susretala. Moja najbolja prijateljica je također prolazila isto, čak ponekad i pomalo lošije, jer je ona znala izgovarati i zaista strane riječi, točnije iz njemačkog govornog područja. Tada smo još bili djeca pa takve verbalne napade nismo doživljavali kao nešto loše. Mislile smo da će nakon nekog vremena ili oni odustati ili da ćemo mi jednostavno prestati biti drugačiji. I zaista, oni su prestali nakon negdje dvije godine, a mi iako smo prestale izgovarati te „strane“ riječi, naš naglasak je ostao i nastavio nas pratiti. Štoviše, što ste stariji imam osjećaj da se jedinstvenost sve više cijeni i pruža, ako išta, temu za početak razgovora pri upoznavanju nekog novog. No, da se vratimo ponovno u školu. Kao što smo već utvrdili, u mojoj školi je različitost bila pojava koja nije dobro prolazila.

alt

FOTO: pixabay.com

Zvuči pomalo smiješno jer ipak je to škola gdje se susretao različit broj djece iz različitih područja i s različitim razinama potreba. Naspram drugih škola, kod nas je bio popriličan broj djece koji su pripadnici romske kulture, zatim poveći broj iz Albanije i Bosne i Hercegovine, te kao i u mnogim školama, posebno razredno odjeljenje s učenicima s teškoćama u razvoju od kojih su neki bili uključeni i u redovni nastavni program. Vjerojatno biste pomislili da će takvo okruženje doprinijeti povećanom razvoju razumijevanja i prihvaćanja, ali to nažalost nije bio slučaj. Neka od navedene djece su svakim danom bile žrtve verbalnog nasilja i njihov boravak je bio u neku ruku borba za preživljavanje. Pomagali smo jedni drugima koliko smo mogli, no trud bi rijetko urodio dugotrajnijom zaštitom. Bilo je vrijeme za promjene! Na inicijativu naše razrednice, udružili smo snage u provođenje projekta, takozvane građanske inicijative. Iako nam ni taj pojam nije bio previše jasan, znali smo što želimo postići. Odlučili smo jače nego ikad povezati sve učenike u našoj školi. Napravili smo grb škole, uglazbili himnu, ujednačili uređenja svih razrednih odjeljenja i pozvali sve učenike na jednakost i međusobno uvažavanje. Možda su to sve na prvi pogled male promjene, no tada su se činile velikima. Imali smo osjećaj kao da smo pripadnici iste cjeline i da moramo zajedno surađivati kako bi ostvarili ciljeve. „Svi za jednog, jedan za sve!“, bio je naš moto. Dvije godine kasnije, učenici romske pripadnosti su dobili islamski vjeronauk kao izborni predmet i više nisu morali pod slobodnim satom lutati po školi i osjećati se izostavljenima. To je bio još jedan veliki uspjeh. Škola se počela činiti kao zaista bolje mjesto. Uskoro je stigao i posljednji dan škole. Napravili smo video u kojem smo proslavili svakog člana našeg razreda. Svi toliko različiti, a toliko važni i nezamjenjivi u tih osam godina. To je bila misao koja nas je rastavila. Istina, nekolicinu od nas nije rastavila ni osam godina nakon i neće još dugo!

Autorica: Mateja Dodig*

*Napomena: Sadržaj iznesen u članku, osobni je stav autorice i ne odražava nužno stav Udruge Zamisli.