Posjetite

Udruga Zamisli je korisnica institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge




Za sadržaj objavljen na ovim stranicama je isključivo odgovorna Udruga Zamisli i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.


logo poywq

logo logbook

Tražilica

Audiovizualni kulturni sadržaji prilagođeni osobama s oštećenjem vida

O prilagodbi kulturnih sadržaja osobama s oštećenjima vida počela sam prvi put razmišljati kao studentica, kada mi je jedna kolegica koja je slijepa osoba počela prepričavati film prikazan prethodnu večer na TV-u. Govorila je da joj se film svidio i detaljno opisivala zbog čega.

Ja sam uglavnom šutjela, potiskujući pitanja koja su se rojila u mojoj glavi. "Kako da je pitam tko glumi, kad ona ne vidi?", "Kako zna što se događalo na filmu, ako ne vidi?", "Kako uopće gleda išta na TV-u, osim vijesti?" Dok sam pokušavala samoj sebi dati odgovore na ova pitanja, nervozno sam se meškoljila, jer nisam mogla započeti neku drugu temu. Tada sam počela razmišljati o tome ako osobe s oštećenjem vida gledaju filmove ili kazališne predstave.

Nekoliko godina poslije saznala sam da je ključ rješenja - naracija. Naracija je prilagodba filmskih i kazališnih sadržaja tako da ju slijepe osobe mogu ravnopravno konzumirati kao i osobe bez oštećenja vida. Naraciju zajedno rade: glumci, urednici naracije i dramaturzi. Osobe s oštećenjem vida naraciju slušaju preko slušalica, ako je ranije snimljena, recimo za film, ili uživo, ako su u kazalištu. Urednik naracije (koji je slijepa osoba) i dramaturg zajedno pripremaju tekst naracije. Tekst naracije opisuje što se na ekranu događa, a da to nije moguće zaključiti iz dijaloga. Primjerice, kada se mijenja scena, dramaturg kaže: "Bridget izlazi iz taksija. Vani pada snijeg." Dijaloge filma (ili predstave) čita jedan glumac, a naraciju drugi. Uz osiguranu naraciju, osobe s oštećenjem vida mogu ravnopravno pratiti ove oblike kulturnih sadržaja kao i sva ostala publika.

alt

FOTO: pixabay.com

Film s naracijom prvi put sam pogledala prije otprilike deset godina. Prvi nastavak "Dnevnika Bridget Jones" do tad sam odgledala već nekoliko puta. U početku sam istovremeno gledala u ekran i slušala naraciju, no ubrzo sam shvatila da je tako moj mozak dobiva previše "suvišnih" informacija. Ono što sam vidjela na ekranu, istovremeno sam slušala u slušalicama, a te jednake informacije su se u mojoj glavi "preklapale" na način. Ubrzo sam zatvorila oči te se fokusirala na naraciju i dijaloge u slušalicama. Naracija ne smije biti sugestivna. Upravo sam zbog "objektivnosti" naracije shvatila da je moj pogled često subjektivan. Scene povezujem s vlastitim asocijacijama, koje ponekad potiskujem kada o filmu razgovaram s nekim. Zbog toga je naracija posebno važna, jer osobama s oštećenjima vida omogućuje stvoriti njihov vlastiti doživljaj filma, što ne bi bilo moguće da im netko samo prepričava radnju.

Audiovizualni kulturni sadržaji obogaćuju život svake osobe. Danas to na poseban način čine kazališne predstave i filmovi. Ponuda je raznolika, no vrlo malo tih sadržaja dostupno je osobama s oštećenjima vida. Prilagodba takvih sadržaja nije sustavno financirana, što dodatno otežava cijeli proces. Tek kada se to promijeni, a djela budu prilagođavana u vrijeme njihova nastajanja, osobe s oštećenjem vida moći će u potpunosti ravnopravno uživati u filmovima i predstavama. Kada naracija nije osigurana, oni najčešće ovise o načinu na koji sadržaj doživljava osoba koja sjedi pored njih i prepričava im radnju. Nepostojanje prilagodbe tako ne priječi osobu da sazna radnju. Radnju svatko od nas može saznati i iz članka na nekom portalu. Nepostojanje naracije osobu s oštećenjem vida sprječava da film "oboji" vlastitim asocijacijama i perspektivom. A tada zapravo ne može uistinu uživati u filmu.

Autorica: Ivona Šeparović