Nakon što završe željenu školu ili fakultet, osobe s invaliditetom nailaze na brojne izazove prilikom traženja posla. Neki su nedovoljno kvalificirani za posao koji bi željeli raditi, a za neki drugi su, pak, prekvalificirani (ili kasnije - preiskusni).
K tome, pri pronalasku posla, neki sami sebe podcjenjuju pa se niti ne žele prijaviti za određeni posao, iako su kvalificirani za njega, dok drugi ne vide realno svoje mogućnosti i ne shvaćaju da im kao novozaposlenima nedostaje iskustva da bi radili neke stvari. Sve ovo su izazovi svakodnevice koji nemaju nužno veze s invaliditetom kao takvim, nego vjerojatno više sa osobnošću i uvjetima razvoja pojedinca.
Osobe s invaliditetom susreću se sa još dva dodatna (pred)uvjeta: kvote i poticaji te prilagodba na novo radno mjesto. Kvote i poticaji pridonose lakšem zapošljavanju osoba s invaliditetom. Prilagodba na novo radno mjesto poboljšava uvjete rada, kako bi bili što bolje izjednačeni s uvjetima koje imaju radnici koji nemaju invaliditet. Prilagoditi se na (novo) radno mjesto izazov je u kojem osobe s invaliditetom mogu očekivati samo - neočekivano. Magična formula za uspješnu prilagodbu ne postoji, ali jasno je da je prvi korak prilagodbe za svakog pojedinca fokusirati na ono što može i pronaći način da prevlada izazove koji se nađu pred njim. Posebno ako je u pitanju prvi posao.
Novozaposlena osoba s invaliditetom tada će upoznati sebe na potpuno drugačiji način, promotrit će okolinu i pokušati se uklopiti. Počet će cijeniti rutinu i "sitnice" koje nekome određuju tijek cijelog tog dana, poput naspavanosti doručka i izbjegavanja jutarnjih gužvi u prometu. Shvatit će da količina spavanja nije nebitna i da je gledanje televizije u kasnim satima nešto što može pokvariti sljedeći dan. Počet će cijeniti kuhane obroke više nego ikada prije. Naučit će dolaziti na vrijeme, pogotovo ako poslodavac kažnjava kašnjenja.
S tehničke strane, zaposlena osoba s invaliditetom naučit će kako optimalno organizirati prijevoz do posla i kako tehničke uvjete rada prilagoditi svojim sposobnostima. Osjećat će se snažnijom, pogotovo kada shvati da prevladava prepreke koje su joj se ranije činile nepremostivima. Odjednom sama inovativno smišlja rješenja i pomiče prepreke koje je okružuju. Pomiče i prepreke u vlastitoj glavi, posebno osobi postane jasno da je, time što je postala zaposlena osoba, dosegla zapravo većinu onoga što je (u djetinjstvu) željela. Ukratko, željela je promijeniti svijet, a sada mijenja - svoju svakodnevicu.
Kako to izgleda? Prvi dan na poslu… Novozaposlena osoba jedva zapamti imena barem nekih svojih kolega. Ne zna točno što treba raditi, a neugodno joj je stalno zapitkivati. Šef je tretira kao i druge jer želi da svi budu jednaki. Nakon nekog vremena, takvi i postanu; svima se ponedjeljkom jednako spava, dobivaju (pod)jednaku količinu radnih zadataka (no, novozaposlena nije sigurna radi li dobro), šef (pod)jednako kritizira svakog zaposlenika, a zaposlenici se zbunjeno pogledavaju, pitajući se koliko će još dugo trajati timski sastanak.
Općenito gledajući, novozaposlena osoba s invaliditetom neovisnija je nego ikada ranije. Iako joj je plaća početnička, veća je od prihoda na koje je osoba do tada navikla pa se čak pita na što će tu plaću potrošiti. Okolina je poziva na oprez i napominje joj da će se to pitanje ubrzo preoblikovati u preračunavanje koliko još dana ima do iduće plaće. No, prije nego li dobije svoju drugu plaću, novozaposlena osoba s invaliditetom naučit će neke ključne stvari o sebi. Prije svega, postat će svjesna činjenice da je njen invaliditet samo njena stvar. Ako ima problem, treba tražiti rješenje. Ako rješenje ne može sama pronaći i/ili ga provesti, treba potražiti pomoć. Pritom, naravno, voditi računa i o potrebama drugih ljudi.
Druga važna stvar koju će novozaposlena osoba s invaliditetom spoznati jest da u poslovnom okruženju ponekad mora biti okružena i s ljudima koje ne voli (i/ili koji nju ne vole), ali će, bez obzira na sve, s njima morati surađivati. Kao profesionalac na umu će prije svega morati imati činjenicu da mora odraditi posao. Ovo "otrežnjenje" u odnosu na vrijeme kada se osoba družila samo s ljudima koji su joj odgovarali po karakteru i stavovima, dovodi do toga da osoba postepeno upoznaje "poslovnu verziju sebe".
"Poslovna verzija sebe" pojedincu omogućava da radi i one stvari koje ne želi, često i na način na koji ih ne želi napraviti, jer će tako temeljito i odgovorno izvršiti svoje radne obveze. Potom će bez opterećenja moći uživati u naizgled dosadnim rutinama jer radi posao koji je odabrala. Ponekad će morati biti i distancirana (ili je samo izvana izgledati potpuno hladna), jer mora kontrolirati emocije.
"Poslovna verzija sebe" mnoge šokira kada je prvi put ugledaju. No, svaki pojedinac mora je čim prije upoznati i prihvati, kako bi sam sebi olakšao poslovni razvoj. „Poslovna verzija sebe“ (neovisno o invaliditetu) pojedincu daje priliku da postane odgovorniji i fleksibilniji te da nauči marljivo raditi, kako bi kasnije mogao svim srcem uživati u privatnom životu. Isplati se iskoristiti takvu priliku, koju zapravo gradimo svaki dan, pronalazeći u svakom poslu (i zadatku) barem mali dio u kojem možemo istinski uživati.
U privatnom dijelu života, ponekad će joj se priključiti i neki dobar prijatelj s posla. Malo po malo, svakoj zaposlenoj osobi s vremenom postane jasno da kroz poslovni razvoj stječe vještine i znanja koje su prijeko potrebne i za rast u privatnom životu. Naravno, vrijedi i obrnuto.
Autorica: Ivona Šeparović
