Kad kažemo da osobe s invaliditetom trebaju biti ravnopravne u društvu, najčešće mislimo na to da bi osobama s invaliditetom trebale biti pružene jednake mogućnosti da iskoriste svoj potencijal.

Nešto rjeđe mislimo na to da bi im društvo trebalo osigurati sve potrebne preduvjete za ostvarivanje snova koje se doimaju teško ostvarivima. Najrjeđe mislimo na ostvarivanje želja koje imaju kao privatne osobe. Želja za zasnivanjem vlastite obitelji jedna je od onih koju ljudi rijetko uzimaju u obzir, pogotovo kada se radi o osobama s invaliditetom. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da društvo često (prešutno) razmišlja na sljedeći način: "Ta osoba već ima dovoljno problema u svom životu. Kako bi ona uopće mogla imati obitelj?". Ovakav način gledanja na život osoba s invaliditetom mnogi opravdavaju kao logičan i realan, iako nije ni jedno ni drugo. Izazovi s kojima se osobe s invaliditetom susreću u svakodnevnom životu su oni na koje je ta osoba navikla i prilagodila svoj život sukladno svojim sposobnostima i ograničenjima. Realno, to radi svakodnevno. Obiteljski život neće po tom pitanju ništa promijeniti. Istina je jedino da će stvari postati složenije, ali i pojedincima koji nemaju invaliditet život postaje složeniji kada stupe u brak, a još složeniji kada dobiju djecu. Iako se svaka osoba barem jednom u životu susrela s pitanjem: "Kako ću ja to?", to ih ne bi trebalo spriječiti da imaju vlastitu obitelj.