Osobe s invaliditetom navikle su na ograničenja. Bez obzira jesu li ta ograničenja uzrokovana samim invaliditetom ili pak nedostatkom podrške koja nam je potrebna da napravimo ono što želimo, kombiniranje i vaganje oko želja i sposobnosti nezaobilazan je segment svakodnevice osoba s invaliditetom.

Zato puno kalkuliramo. Okolini stoga ponekad djelujemo distancirano, možda ček hladno i proračunato. No, što učiniti kada okolina počne kalkulirati?

U vrijeme pandemije to je logično, jer više nego li ikada prije svatko pazi na svoje zdravlje i zdravlje svojih bližnjih. "Drži razmak!" i "Suzdržavaj se od bliskog kontakta!" su nam poznate upute, zar ne? Pa ipak, kada si "iz tehničkih razloga" ne možete priuštiti razmak od dva metra, iznenađujete druge, a ponekad i sebe. Iznenadila sam i ja prolaznika kojeg sam zamolila da mi pridrži ulazna vrata zgrade. Ali, nije oklijevao. Ipak, odbio mi je dati ruku i predložio je drugo "tehničko" rješenje. "Kako neoprezno od mene što sam ga to uopće pitala!", pomislila sam. Drago mi je da je bio oprezniji od mene. Ostali smo odgovorni.

Usput sam shvatila da pandemija za osobe s invaliditetom nosi ne samo dodatna ograničenja kretanja već i promjene dosadašnjih opcija kretanja. Naravno, u tom prilagođavanju moramo biti oprezniji nego ikada. Prije pandemije često je okolina bila opreznija od samih osoba s invaliditetom, jer su potonji često mislili: "Osoba koja me drži za ruku će već nešto smisliti." Sada je odgovornost osoba s invaliditetom daleko veća, jer često moraju sami pronalaziti nove načine za prevladavanje prepreka i predlagati ih okolini.

Preuzimanje odgovornosti i veća samostalnost u kretanju, zbog održavanja razmaka od dva metra kad god je to moguće, potiču osobe s invaliditetom na propitivanje vlastitih granica. Pritom nije dobro niti previše riskirati niti se previše povlačiti. Treba naći sredinu između te dvije krajnosti i naučiti se s njome svakodnevno nositi. Dok pružanje ruke pomoći ponovno ne postane epidemiološki sigurno i društveno prihvatljivo.