Kada se stvari u životu mijenjaju u pozitivnom smjeru, počnemo ih uživati zdravo za gotovo; gunđamo oko sitnica, žalimo se i onda kada je sve gotovo idealno.

To uvidimo tek kada se stvari krenu pomicati u negativnom smjeru. Odjednom žalimo za onime što još jučer nismo ni primjećivali kao dobro. Zaboravljamo da je i ono što danas imamo nekoć bilo samo željeni cilj.

Iako nisam osoba koja posebno voli promjene, a "igra na sigurno" me često i odmara, razumijem da bez neke vrste rizika nema pomaka. Da bismo u nečemu dobili drukčiji rezultat od onog kojeg imamo, moramo tražiti promjenu. Napredak je proces koji zahtjeva vrijeme i kretanje. Ako želimo doći do svog cilja, moramo se kretati, što god to u nekoj situaciji podrazumijevalo. Na tom putu doći ćemo do točke u kojoj nemamo kontrolu. Morat ćemo prihvatiti da postoje stvari koje nam se događaju i na koje ne možemo utjecati, bilo djelomično ili potpuno.

Ponekad upravo taj zadnji korak, korak u nesigurnost, označava razliku između uspjeha i neuspjeha. Zasigurno nitko nikada nije uspio u svemu što je poželio, no to nam ne za pravo odustati od kretanja - iz jedne promjene u drugu. Penjući se uzbrdo ili kotrljajući se nizbrdo. Pješke, na skijama, na biciklu ili u automobilu. Doslovno ili slikovito.

Kad - tad svaka se osoba susretne s nečime nad čim samo djelomično ima kontrolu. Ili uopće nema. Nađe se u situacijama u kojima se samo osjećaju nesigurno ili su zaista nesigurni. Realno, nitko od nas ne može sa sigurnošću znati što ga čeka sutra. Možemo samo planirati i nadati se da će se naši planovi ostvariti. Uostalom, u vremenima promjena, bez obzira kakve one bile, samo nesigurnost je sigurna. Ili bolje da kažemo - očekivana.

FOTO: pixabay.com