Šetam ulicom i podignem pogled prema gore, kad ono - predivan zalazak sunca. Ne sjećam se kada su zadnji put crvena, ružičasta, narančasta i žuta boja stvarale takvu nevjerojatnu kombinaciju; potpuno različitu od svih zalazaka do sada viđenih.
Naša mogućnost percipiranja novih podražaja je, u najmanju ruku, zanimljiva pojava. Percepcija je, čini se, neobična stvar. Sam proces percipiranja svega što se oko nas događa odvija se na nesvjesnoj razini i omogućuje nam da te nove osjetilne informacije pretvorimo u smislen i svjestan doživljaj okoline koji zaokuplja našu pažnju.
Zamislite da živimo u ujednačenom svijetu bez različitosti! Ne bismo imali priliku stjecanja novih znanja i vještina, primjenu sposobnosti snalaženja i kreativnosti. No, ljudi su puno kompleksnija bića. Zato imamo potrebu sve informacije kategorizirati. Najčešće upotrebljavamo dvije kategorije: jedna je "normalno", a druga "odstupajuće". Kada bi nas netko upitao koji je naš kriterij za raspoređivanje unutar tih kategorija, vjerojatno bismo malo zastali prije davanja odgovora. Kako znamo da je nešto zaista drugačije? To je pitanje na koje sam tek odrastajući došla do odgovora.
Kada smo mali, naši roditelji i druge osobe iz naše okoline prenose na nas različite stavove, ponekad čineći to svjesno, a ponekad ne, no mi ih svejedno primamo jer, u djetinjstvu smo poput upijajuće spužve. Problem s negativnim stavovima je što su oni kao priljepci; jednom kada postanu dio nas, teško ih se riješiti. Jedini način da ih učinkovito iskorijenimo je kroz iskustvo.
Moje prvo iskustvo s "drugačijim" je bila moja susjeda, djevojčica par godina mlađa od mene, jednake boje očiju i kose kao ja, malo niža zbog razlike u godina, ali istog ukusa po pitanju crtića i društvenih igra. Jedina razlika u komunikaciji s njom u odnosu na ostale vršnjake je bila što mi nismo puno pričale na glas, već rukama i osmijehom. Ona je još imala i jednog "pomoćnika", plavi aparatić iza uha. Izuzev navedenog bila je poput svih mojih prijateljica. Nakon sati i sati zajedničkog igranja, ona nije više bila u mojoj kategoriji „drugačije“, ta je kategorija postala prazna kao pustinja.
Nekoliko godina kasnije… Gostujuće predavanje u školi. Gost: Nick Vujičić, čovjek rođen bez ruku i nogu. U mojoj glavi pojavljuje se veliki natpis: "DRUGAČIJE!". Dva sata kasnije, izlazim iz dvorane sa suzama u očima. Zašto? Zato što je pokazao da je unatoč tjelesnim nedostacima uspio ostvariti sve svoje ciljeve: od bavljenja sportom, do zasnivanja obitelji i putovanja diljem svijeta. Shvatila sam kako je jedina razlika između nas - „običnih“ srednjoškolaca - i njega ta što je on daleko sposobniji i posjeduje toliko znanja i iskustva o kojima mi možemo samo sanjati. Moja kategorija „drugačije“ ponovno je prazna.
Sljedeće ljeto… Vrijeme provodim s obiteljskim prijateljima koji imaju dvoje djece, jednog sina koji je otprilike mojih godina, a drugog nešto mlađeg koji ima motoričke teškoće i govorne smetnje. Ponovno u meni crvena lampica iz jednog običnog straha: kako mu pristupiti? Kako provoditi vrijeme s njim?; O čemu pričati, a o čemu ne? Najveći problem s tim pitanjima jest taj što ona sadrže emocionalnu komponentu. Naime, ta pitanja u nama bude različite emocije, od kojih je najizraženija - strah.
Strah nas evolucijski poziva na reakciju bijega, čak i u ovakvim slučajevima, kada nam zapravo treba potpuno suprotna reakcija, a to je ostanak radi uspostavljanja odnosa. Ja sada imam prijatelja za cijeli život, s kojim igram nogomet, pišem seminare i pričam o različitim modelima automobila.
Ovo ljeto mi je pokazao da „ne mogu“ ne postoji u njegovom rječniku. Po strmim, zemljanim stepenicama, uspjeli smo se spustiti u kanjon rijeke Krke, gdje su skriveni mali slapovi. Taj osmijeh na njegovom licu govorio je više od tisuću riječi! Upravo je to iskustvo koje bih više od svega voljela podijeliti s drugima. Što kada nam „drugačiji“ postane netko s kime možemo biti dobri prijatelji i od koga možemo puno toga naučiti? Možda je vrijeme da te naše kategorije jednom zauvijek izbrišemo, oslobodimo se straha koji proizlaze iz negativnih stavova i okrenemo novi list papira gdje mi postajemo upravitelji naših interpretacija okoline.
FOTO: pixabay.com
